petak, 24. lipnja 2011.

Anubis


Anubis
Anubis je bio božanstvo pas ili šakal čiji kult vuče podrijetlo iz Tinisa pokraj Abida. Rano se naime proširio po egipatskim krajevima. Budući da je šakal pustinjska životinja Egipćani su ga povezivali sa zapadnom pustinjom, prebivalištem mrtvih. Preuzeo je naslov pogrebnog boga Khent-Amentuia, što znači „Prvi od zapadnjaka“, ali ga je zatim prisvojio Oziris.
Anubis je prvotno značio smrt samo za faraona, a kasnije je postao najavljivač smrti prikazan kao ratnik sa zmajem ili kobrom u ruci. Često su ga povezivali sa vračanjem i čaranjem.
Imao je tri važne funkcije: nadzirao je mumificiranje te je primao mumiju u grob i vodio dušu do Polja blaženih štiteći ju svojim rukama. Nadzirao je vaganje duše, ujedno i njegova najvažnija funkcija, te brižno pazio na vagu koja je krunila njegovu glavu.
Anubisa su prikazivali kao čovjeka sa šakalovom glavom; ili kao psa koji leži na postolju ili grobu. Njegov simbol je bila crna volovska koža poprskana krvlju koja je visjela na jednoj motki,značenje toga je i danas zagonetno. Štovali su ga i prihvaćali svi ostali bogovi.

Tot




Tot

Tot, božanstvo ibis ili psoglavi babun, bilo je staro božanstvo čije je podrijetlo tajanstveno. Smatra se da je došao iz Delte, ali mu je glavno središte bilo u Srednjem Egiptu u Al-Ashmunaynu ili Hermopolisu. Imao je važnu ulogu u mnogim mitovima, a imao je razna svojstva no počeo je kao bog mrtvih. U Hermopolisu je zamijenjivao „Veliku gakušu“ koja nosi jaje iz koje nastaje svijet, rodio je sam sebe te se pojavio na lotusovu cvijetu.
Zvali su ga mjeračem vremena, izumiteljem matematika, astronomije i tehnike. Njegovo umijeće omogućilo je bogovima da mjere pobijede. Mogli bismo reći da je bio neka vrsta računovođe bogova. Egipćani su povezivali matematiku i magiju pa je Tot bio „Veliki Gospodar magije“. Povezano s tim imao je ulogu učitelja božjih riječi ili znakova pisanja te se govorilo da ih je upravo on izumio. Bio je poznat kao pisar, zapisničar i objavljivač božanskih odluka, pa su ga stoga smatrali njihovim glasnikom (neka prototip osobe za odnos s javnošću možda). Kao tvorac svetih zakona Egipta bio je branitelja pravde i miritelja.
Egiptaski Thot je grčki Hermes, Hermes Trismegistos[18], "Triput Veliki Hermes", zaštitnik znanosti. Ta dva božanstva toliko su se stopila da možemo govoriti o jednom jedinstvenom božanstvu- Hermes/Tot. Sličnosti sa Totom su mnogostruke: Hermes je glasniki bogova, pratitelj duša mrtvih u podzemni svijet te zaštitnik izumitelja.
Smatra se da je transformacija Thota u Hermesa Trismegistosa započela u kasnom razdoblju egipatske povijesti. Prema egipatskoj tradiciji on je bog, ali aleksandrijski Grci smatraju ga čovjekom. Tekstovi hermetizma uglavnom opisuju Hermesa Trismegistosa kao sveca iz jednog davnog razdoblja, onoga koji je primio objavljenje nebeskog svijeta i koji razgovara s bogovima.
U rimskom svijetu Tot je asimiliran sa Merkurom, koji nosi ime po planetu koji je najbliži Suncu, nazivajući ga time sinom Sunca upravo kao i stari Egipćani. No egipatski Tot i rimski Merkur imali su još jednu zajedničku karakteristiku: oba su bili vjesnici bogova.

Harpokrat

Treće božanstvo koji zajedno sa Izidom i Serapisom tvori trijadu. Harpokrat je ime heleniziranog egipatskog boga Horusa, što nam svjedoči i etimologija njegova imena: „prvotno ga se naziva Hor-sa-Iset, što u prijevodu znači Hor sin Izidin, a zatim Hor-pa-khe-red, što znači Hor dječak“[14] iz čega je izvedeno ime Harpokrat.
U egipatskoj mitologiji Hor, Horus je sin Ozirisa i Izide, a ime mu znači „lice“. Prvi su egipatski vladari često uzimali kao vlastito ime i ime Horus[15] te su ga poistovjećivali sa Suncem, odnosno s Ra. Prema mitu o Ozirisu i Izidi, Horus biva odgajan u močvarama Khemisa, u delti Nila, u tajnosti kako ne bi bio ubijen od strane svoga strica Setha. Nakon što odrasta u snažnog mladića ulazi u borbu sa stricem, pobjeđuje ga i vraća pravo na prijestolje, od tuda i naziv „osvetnik svoga oca“. Egipćani su ga najčešće prikazivali kao dječaka u naručju svoje majke Izide koja ga doji ili u obliku sokola.

Grčko-rimski Horus, odnosno Harpokrat, ima mnogo sličnosti sa egipatskim „originalom“. Harpokrat je sin Izide i Serapisa. Njegov temeljni ikonografski oblik prikazuje ga kao „ nagog, bucmastog dječaka, s prstom u ustima i krunom psent na glavi, koju će katkad biti zamijenjena lotusovim cvijetom.“[16] Egipatska kruna psent povezuje ga sa Horusom, kao i lotosov cvijet.
Harpokrat
U grčkom i rimskom svijetu Harpokrat postaje novi, mladi Bog povezan sa prirodom, ponovnim rađanjem Sunca te bog zaštitnik doma. Ali, postaje i božanstvom šutnje i misterija. Ova nova „funkcija“ proizlazi iz pogrešnog tumačenja njegova prikaza sa prstom na usnama. Naime, u egipatskoj je tradiciji to bio znak djetinjstva, dok je u helenističko-rimskom razdoblju to znak misterija i šutnje. U rimskom je svijetu često poistovjećen sa Apolonom, bogom sunca,a u grčkom sa Helijem.

Zanimljivo je da lik Horusa, kao osvetnika oca, nalazimo u liku Oresta i Shakespaerovog Hamleta. Naime u oba djela očita je strukturalna sličnost sa mitom o Ozirisu i Izidi te sa mitom o borbi Hora i Setha: ubojstvo zakonitog kralja, uzurpacija prijestolja od strane ubojice te osveta oca od strane protjeranog sina i povratak prava na prijestolje. „Mikenskog kralja Agamemnona po povratku iz Troje ubija njegov bratić Egist, Hamletova oca, danskog kralja, ubija njegov brat Klaudije. Nakon ubojastva slijedi razdoblje u kojem uzurpacija trijumfira: Egista, kao i Klaudije, vladaju stanovito vrijeme, uživajući plodove zlodjela. Ali i za jednog i za drugog to nije mirna vlast: postoji sin ubijenog, privremeno udaljen, koji se jednog dana vraća iz progonstva. Tada nastupa rasplet; sin osvećuje oca, uzurpator je zbačen i ubijen.“[17]

RA


Bog Ra
Ra (ili Re,Phra) je bio bog sunca, utjelovitelj njegove snage te samo njegovo ime znači sunce. Vjerovalo se da se izdigao iz voda obuhvaćen lotusovim laticama koje ga ponovo obavijaju noću, ili da se rodio u obliku feniksa, ptice koja se ponovo rađa iz vlastitog pepela.Raa su smatrali „ocem bogova“ i stvoriteljem.
Poput njegovog „prethodnika“ preddinastičko božanstvo sunca, Atuma i za njega se govorilo da je stvoritelj ljudi i svih drugih stvorenja kao plod njegovog znoja i suza[6].
Ra je bio najvažnije božanstvo „Prvoga doba“ ,mlad i krepak, čvrsto i neosporno je vladao. No kad je Ra stario, njegova je moć vladanja opadala: postao je nemoćni starac, te je slinio iz drhtavih usta. Ljudi su postali svjesni njegove slabosti te počeli kovati zavjeru. Čovječanstvo je prestalo vjerovati u boga, čovječanstvo je počinilo „prvi grijeh“. Ra je bio veoma razočaran čovječanstvom koje je sagriješilo.“Stvorih svakog čovjeka nalik drugom.Na naredih ja da počine grijeh,već je on došao iz njihovih pokvarenih srca pokvarivši moju riječ.Ja stvorih bogove od svoje krvi,a ljude od svojih suza“[7]. Odlučio je da uništi ljude, no ipak im se smilovao i dao drugu priliku. On sam se nakon toliko nevolja i boli, odlučio povući iz svijeta. Stoga se u obliku krave popeo na Nut (božicu neba), koja ga je odnijela u nebo. U skladu s tim, mislilo se da se Ra tako ujutro rađa kao dječak, da do podneva sazrijeva, a navečer postaje drhtavi starac koji noćas umire.
Ovom nepotpunom kataklizmom završeno je Zlatno doba egipat. povijesti. Od sada pa na dalje vladat će ljudske dinastije i vladari.
Ovaj mit o prvom grijehu i smilovanju boga udjelom druge prilike zapravo možemo povezati sa kršćanskim mitom o Adamu i Evi te istočnom (prvom) grijehu i Božjem smilovanju nad ljudskim rodom.

Oziris

Ozirisa, drevnog božanstvo žita i plodnosti sljedbenici su poistovjetili sa pastirskim bogom te bogom plodnosti Andjeti(zbog toga ga često prikazuju u zelenoj boji koja označava plodnost). Ozirisov kult plodnosti ubrzo se proširio i na druga egipatska područja. Rano je došlo i do njegovog povezivanja s podzemnim svijetom te je ubrzo postao kralj mrtvih. Uskoro je taj vid njegova postojanja postao sve jači, a Oziris vrhovni bog Egipat.
Za Ozirisa se vezuje mit koji je pretrpio mnoge preinake, no zapravo je veoma važan za Egipćane zbog vjere u besmrtnost duše i razvitka Ozirisovog kulta. Prema Plutarhu mit glasi ovako:
Kada je Oziris počeo kraljevati posvetio se obraćanju Egipćana od života u neimaštini i divljaštvu navodeći ih da se upoznaju s plodovima zemlje, donoseći im zakone i podučavajući ih da štuju bogove. Putovao je zemljom promičući civilizaciju. Rijetko je bio primoran upotrijebiti oružje jer je u većini slučajeva naklonost ljudi pridobio razumnim uvjeravanjem, a ponekad ih je znao očarati pjesmama i ostalim glazbenim vještinama.Pošto je civilizirao Egipat krenuo je u svijet ostavivši svoju ženu Izidu na prijestolju,kojoj je pomagao Tot. Njegov brat Set bio je zaljubljen u Izidu i željan vladarske moći te je spletkama primicao tronu.Ubrzo nakon bratova povratka Set zajedno s urotnicima odlučio ga je ukloniti.Dvadeset i osme godine vladanja,sedamnaestog dana Hatorina mjeseca Oziris je pao u ruke zavjernika,a Set je njegovo tijelo raskomadao na 14 dijela i bacio u Nil.Izida je tražila njegovo tijelo i pronašla ga te ga sastavila. . Pronašla je sve osim njegova spolovila. Izida je od sakupljenih dijelova tijela obnovila mrtvo tijelo muža, obavivši pritom obred balzamiranja putem kojeg je Ozirisa vratila u život te začela sina Horusa. On je od tada gospodar svijeta mrtvih. Nakon što je njihov sin Horus odrastao, zaratio je sa stricem Setom. Poslije dugog suđenja i borbe dvaju bogova, Horusu je vraćeno njegovo pravo na prijestolje Gornjeg i Donjeg Egipta. Faraon se stoga u egipatskoj mitologiji štovao kao utjelovljenje Horusa i gospodar čitave zemlje.
Ozirisa su tako prikazivali kao mrtvog kralja, sa ovojima mumije, a u rukama drži znamenje svoje vrhovne vlasti :pastirsku palicu, na glavi je nosio atef-kruna i stup djed koji ga je simbolizirao.


Kako je Oziris „postao“ Serapis?


Oziris, uskrsli bog, bog plodnost, obnavljanja prirode i zagrobnog života pronašao je svoj pandan u helenističko-rimskom svijetu u obliku boga Serapisa.
Serapis je dekretom ustoličeni bog, a njegovo ustoličenje za vrijeme egipatskog vladara Ptolomeja I. Sotera pokazuje stanovitu preobrazbu egipatske religije pod utjecajem one grčke. Naime, kako smo već u uvodnom djelu naveli,ptolomejski su vladari pokazivali visoki stupanj poštovanja prema egipatskoj kulturi. Obnovili su i sagradili mnoštvo hramova s ciljem integracije egipatskog svijeta u onaj antičke grčke.

Kako smo već naveli, ustoličenje novog božanstva prepisuje se, prema Plutarhu, upravo Ptolomeju I. Soteru i to u svrhu stvaranja spone između te dvije kulture i religije.U svom djelu O Izidi i Ozirisu Plutarh navodi: „Ptolomej Soter je u snovima vidio kip kolosa Plutona izložen u Sinpeu, ali nije obraćao pozornost na viziju ne prepoznavši lik iz snova. Bog mu je naredio da ga što prije prenese u Aleksandriju, ali se Ptolomej zbunio ne znajući gdje se kip nalazi. Svoju je viziju ispričao nekolicini svojih prijatelja, a jedan od njih, veliki putnik zvan Sosib reče da je u Sinopeu vidio kolos sličan onome iz kraljevih snova. Ptolomej je u Sinope poslao Sotela i Dionizija. Njih su dvojica dugo i naporno radila da bi uz Božju providnost uspjela kradomice odnijeti kip.
Timotej i Maneto iz Sebenita su, vidjevši kip, prema obilježjima što bijahu na njemu, psu Kerberu i zmiji, pretpostavili da se radi o kipu Plutona, pa nagovoriše Ptolomeja da mu promijeni ime u Serapis. (…) Dobio je ime Serapi zahvaljujući Egipćanima kojim tim imenom nazivaju Plutona. Fizičar Heraklit kaže (…) bolje je povezati Ozirisa, Dioniza i Serapisa u jedan lik. (…) Tako je Serapis bog svih naroda kao i Oziris, a to znaju oni koji su upućeni u svete tajne.“[11]

Etimološki njegovo ime je nastalo spajanjem imena Oziris i imena svetog bika Apisa,koji simbolizira uskrslog Ozirisa. No, iako Serapis nalikuje na Ozirisa on je ipak bog helenističkog prikaza.[12] To nas ne bi trebalo iznenaditi pošto se novog boga moralo prilagoditi i grčkoj i egipatskoj tradiciji. Serapis jest bog zagrobnog života, ali je i bradati čovjek što nije nimalo egipatski. Ali „kompromis“ je ipak postignut: simbolika je ostala ista, a ikonografija se prilagodila grčkom svijetu. „Novi bog je zreli muškarac bujne kose i brade, koji dostojanstveno sjedi na prijestolju.“[13] Njegovi atributi su kalatos ili modium, odnosno, neka vrsta košare koja je simbolizirala obilje i plodnost. Često je prikazivan te kako sjedi na prijestolju dok mu do nogu sjedi troglavi pas Kerber, simbol zagrobnog života. Ovaj posljednji prikaz veoma je sličan načinu prikazivanja Plutona

Stapanjem sa grčkim božanstvima u svojoj helenističkoj verziji Serapis postaje vrhovno, univerzalno božanstvo (Zeus), božanstvo sunca (Helije), božanstvo plodnosti (Dioniz), božanstvo zagrobnog života (Had, Pluton) te božanstvo zaštite zdravlja i ozdravljenja (Asklepije). Serapis je i u Rimu smatran vrhovnim božanstvo te je poistovjećivan sa Jupiterom.

Hramovi posvećeni njemu u čast u Egiptu nalazili su se u Memfisu i Saqqari, ali glavni i najveći hram dao je sagraditi upravo Ptolomej I. u Aleksandriji, pod nazivom Serapeum.

Širenje kulta

Serapis je u grčki i rimski svijet ušao paralelno s širenje Izidinog kulta te je uz Izidu bio najpopularnije egipatsko božanstvo u Carstvu. Smatra se da je u Grčku prodro veoma rano, a u Rim za vrijeme vladavine Sule. U Rimu su ga osobito štovali carevi Vespazijan, Tit, Domicijan i Hadrijan. Upravo za vrijeme hadrijanove vladavine Serapis dobiva toliko na važnosti da na novcu nalazimo njegov prikaz. Nasljednik Marka Antonija, Komod odabire upravo ovog grčko-egipatskog boga za svog osobnog zaštitnika te na..citoraj str.50 No, razdoblja njegova najvećeg uspona je epoha dinastije Severa kada Serapis postaje službeno vrhovno božanstvo. Tako mu car Karakala na Kvirinalu podiže hram s posvetom Serapi Deo, te od tada carevi često nose epitet invictus ili conservator, koji se vežu upravo za Serapisa. No, nakon procvata kulta na prijelazu iz II. u III. st. dolazi do opadanja njegove popularnosti te do zatiranja, ponajviše zbog širenja kršćanstva.

Izida

Izida ili Eset bila je heliopolsko božanstvo, poput Ozirisa te njegova žena. Njezinim su imenom, koje znači „prijestolje“, htjeli označiti da personificira Ozirisovo prijestolje.
Izida doji Horusa
Izida je bila kćer Geba i Nuta, a za nju se govorilo i da je začela sina Horusa nakon što je spojila dijelove svoga muža. Štovali su je prvenstveno zbog uloge koju je imala u mitu o Ozirisu. Prema tradiciji ona je pomogala mužu u njegovom vladanju, ustanovila je brak te je učila žene kućanskim vještinama, mljevenju žita, predenju lana i tkanju.Bila je štovana i kao Velika Čarobnica te je uz pomoć Tota liječila ljude, a za vrijeme odsustva svog muža mudro je i pravilno vladala.
Izidin kult zadržao se gotovo u svim razdobljima egipatske povijesti. Najčešće su je štovali kao vjernu ženu i žalobnicu, a u toj ulozi su je prikazivali kao lunju(žalobnicu) u pratnji sestre Neftis. Često su je prikazivali kako krilima štiti pokojnika-Ozirisa te sa prijestoljem na glavi( njenim simbolom).
Na kipovim su je često prikazivali kako doji Horusa ili sa velikim kolutom na glavi sa kravljim rogovima što potječe iz njenog poistovjećenja sa božicom neba Hator.

Egipatska i helenističko-rimska izida


Izvorno njeno ime glasi Iset, što znači prijestolje. Naime, tim su nazivom Egipćani htjeli izraziti da ona personificira Ozirisovo, tj. faraonsko prijestolje.
Prema egipatskoj religiji, Izida je kćer boga zemlja Geba i božice neba Nut, te sestra Setha, Neftis i svoga muža Ozirisa. Prema mitu o Ozirisu i Izidi, kojega je usput rečeno zapadnoj civilizaciji „donio“ Plutarh, Izida je pomagala svome bratu-mužu u vladavini Egiptom i to na način da je obrazovala ljude, ustanovila brak te učila žene kućanskim poslovima, mljevenju žita i šivanju. Štovana je i kao velika Čarobnica zbog svojih moći liječenja, pomoću kojih je, ponovo prema gore navedenom mitu, sastavila raskomadano tijelo svoga muža te začela s njim sina Horusa, iako zanimljivo nije pronašla njegovo spolovilo[6]. Naime, prema mitu Izida je začela sina sa mrtvim mužem pomoću svojih čarolija.
Egipćani su je često povezivali sa božicom Hator[7], koju su štovali kao božicu ljubavi u seksualnom smislu. Spajanjem tih dvaju figura nastaje sinkretičko božanstvo Izida-Hator prepoznatljivu po kruni sa kravljim rogovima i sunčevom pločom, te kobrom-ureus. Upravo zbog spajanja Izide sa Hator njezin simbol postaje i krava, a ona postaje božicom ljubavi, bujanja, seksualnosti i plodnosti. Upravo će taj njezin aspekt biti veoma izražen u njenoj helenističko-rimskoj verziji.
Izidino znamenje po kojem postaje prepoznatljiva su „tat“ ili Izidin čvor, glazbalo sistrum i meneat te rog obilja. Kipovi ju najčešće prikazuju kao majku koja doji svoga sina Horusa.

Do sada smo govorili o egipatskom poimanju Izide no, kako su je zamišljali Grci i Rimljani? Da li je „njihova“ Izida bila slična egipatskom originalu ili su je u potpunosti preobrazili? Odgovor na to pitanje daju nam aretalogije koje potječu iz grčkog svijeta. Aretalogija koja nam najbolje govori o Izidinim karakteristikama i ovlastima u novim kulturama je ona iz Kyme koja potječe iz 1-2. st. pr.Kr. „Ja sam Izida, vladarica čitave zemlje, mene je podučio Hermes, i ja sam sa Hermesom zajedno otkrila pismo naroda…Ja sam dala ljudima zakone, i ja sam utvrdila ono što nitko ne može zamijeniti. Ja sam starija kći Kronova, ja sam žena i sestra kralja Ozirisa. Ja sam ona koja se uzdiže u zviježđu Psa. Ja sam nazvana božicom žena. Za mene je podignut grad Bubatis. Ja sam odijelila nebo i zemlju, ja pokazujem put zvijezdama…Ja sam sjedinila muškarce i žene…Ja sam odredila da djeca ljube svoje roditelje. S bratom mi Ozirisom dokrajčila sam ljudožderstvo. Ja sam ljudima otkrila misterije. Ja sam zapovjedila da se obožavaju kipovi bogova. Ja sam odredila zemljišta božanskih hramova. Ja sam srušila vlast tirana. Ja sam obvezala muškarce da ljube žene. Ja sam utvrdila pravdu, jaču od zlata i srebra. Ja sam odredila ono što se drži lijepim i dobrim.“[8]
Iz teksta možemo zaključiti da je Izida u helenističko-rimskom razdoblju prvotno, sveopće božanstvo, što u Egiptu zasigurno nije bila. Među štovateljima Izide bilo je, razumljivo, najviše žena zbog njene povezanosti sa plodnošću i seksulanošću. Svetkovine koje su se priređivale njoj u čast u Rimu i Grčkoj bile su veoma raskošne, radi čega je sam kult bio zabranjivan, a vjernici optuživani za orgijaštvo i nemoralno ponašanje. Naravno, te su optužbe proizlazile i iz nepoznavanja i neshvaćanja same božice i misterijskog karaktera njenog kulta.
Osim sa ljubavi i seksulanosti Izidu su Grci i Rimljani povezivali sa srećom. Tako nastaje sinkretička figura Izide Tyche ili Izide Fortune, veoma omiljena u grčkom i rimskom svijetu.
Kako smo već naveli Izidu se često prikazivalo kako u ruci drži rog obilja, ali i kormilo pošto je božica štovana i kao zaštitnica pomoraca. Govoreći o štovanju, moramo spomenuti da su vjerovanja u egipatska božanstva u helenističkom i rimskom svijetu bila zavjetne naravi, o čemu nam svjedoče mnogi spomenici posvećeni tim božanstvima sa formulom pro salute. Česti su tako bili zavjeti za zdravlje, dobrobit careva[9], vojskovođa i sl.
Izidu, zajedno sa svojim mužem Serapisom nalazimo i na prikazima novca, posebice za vrijeme prve tetrarhije.
Što se tiče asimilacije sa autohtonim božanstvima Grče i Rima moramo reći da su Grci Izidu najčešće povezivali sa Demetrom, Afroditom, Atenom i sa božicom Ijom pretvorenom u kravu. Rimljeni su je s druge strne poistovjećivali sa Cererom.

Uz nove funkcije išla je i nova ikonografija. Ikonografsku preobrazbu Izide možemo donekle iščitati iz tzv. Kanopskog dekreta u kojem piše: „I bit će na glavi ovog kipa dijadem…bit će tako sačinjen da se između dva klasa nalazi ureus, a jedna stabljika papirusa bit će po visini iznad ureusa…“[10]

Širenje kulta


Smatra se da je kult Izide prodro u Rim u Sulino doba kao vjerovanje nižih slojeva društva. No, senatski dekret izdan59.-58. g.pr. Kr usmjeren protiv njenog štovanja govori nam da je narod uvelike prihvatio Izidin kult. U razdoblju kasne republike, nekoliko godina prije Cezara, postavljen je prvi kip Izide u hram Venus Genetrix. Najradikalniji progoni kulta javljaju se za vrijeme Tiberija i Augusta, kada je vjernicima prijetilo i progonstvo. No, Tiberijev se nasljednik Kaligula uvelike razlikuje od svog prethodnika po pitanju štovanja Izide i egipatskih božanstava uopće. Upravo je u to vrijeme podignut hram posvećen Izidi na Martovom polju.
Sličan odnos prema egipatskoj božici vidimo i za vrijeme dinastije Flavijevaca.Vrhunac raširenosti i moći Izidina kulta ostvaruje se za vrijeme dinastije Severa. Naime, za vrijeme vladanja Karkale Izidn kult postaje službeni kult u Rim te sveopće prihvaćen.No, kao što smo već naveli u prethodnom poglavlju, nakon dinastije Severa popularnost Izidina kulta počinje opadati. Izidin trag u Rimu pratimo do kraja 4.st., ali će se kult održati u Africi sve do Justinijana.

četvrtak, 23. lipnja 2011.

Kanibalizam

UVOD


Kanibalizam kao način prehrane na prvi spomen svakome pada na pamet. Međutim, kanibalizam nam otkriva vrlo složene aspekte jer ne proizlazi ni iz unutarnje nužde ni iz anatomskog ili nekog određenog evolucijskog razvoja. Kanibalizam vuče korijene iz ratnog krvoprolića ili iz krvoločnog sujevjerja. On nije uzrok, već posljedica koja je u stanju otkriti svoj povremeni ili čisto gastronomski karakter. Tako i razlikujemo različite vrste kanibalizma kao što su : elementarni, ratni, ritualni, religijski i patološki kanibalizam.

ELEMENTARNI KANIBALIZAM

Povremeni kanibalizam

Povremeni se kanibalizam uglavnom ne javlja do trenutka u kojem čovjek umoren glađu izazvanom prirodnim okolnostima, brodolomima ili ratovima, biva prinuđen da jede svog bližnjeg, pa čak i svoje vlastito meso. Ova vrsta kanibalizma isključuje gurmansku nasladu i pohotljivost, premda je njegovo ponavljanje moglo lako dovesti narode do prakticiranja gastronomskog kanibalizma.
Povremene gladi izazvane oskudicama, koje susrećemo još i danas u mnogim dijelovima svijeta, potvrđuju postojanje prolazne omofagije[1]. Ovakve gladi su nekada bile učestale, pa je i cijela srednjovjekovna Europa upoznala ovu veliku nesreću. Darwin nam u svojim «Putovanjima jednog prirodnjaka» donosi priču o urođenicima sa Fuega koji su početkom prošloga stoljeća živjeli potpuno nagi, hranili se školjkama i trulim mesom te nisu oklijevali, kada bi kucnuo čas, da dotuku starce i skuhaju ih obješene za stopala. Nadaillac, pogođen bijedom ljudi koji žive u siromašnoj oblasti, natopljenoj maglama, pljuskovima i hladnoćom, gdje nikakva kultura nije moguća, zabilježio je: « Zimi hrane nema ni za lijek; lov, ribolov ništa ne donose, ipak, treba živjeti. Glad je jedini osjećaj koji opstaje u srcima ovih ljudi, valja im odabrati između starica i pasa: psi su dobri za hvatanje vidri, a starice im više ne mogu poslužiti ni za užitke: izbor je brzo učinjen. Žrtva je obješena iznad vatre od mladica, a kad je već napola ugašena, raskomadana je i halapljivo pojedena»[2]
Olfield piše: « U slučaju neimaštine, majke iz australskih plemena nisu oklijevale da otru svoje suze, kada im je izgladnio narod bacao glave njihove djece, kako bi ih oglodale. Običajno pravo im je pripisivalo taj dio…»[3]
Kanibalizam nije svojstven samo primitivnim divljacima, i civilizirani ljudi lako posustanu od svojih načela u sličnim okolnostima. Za vrijeme vladavine Luja XIII, u mračnim godinama srednjeg vijeka, u vremenima kada se uslijed neimaštine prekopavala zemlja na grobljima; kada su ubojice nudile ostatke svojih žrtava na tržnicama; svjedočanstvo nam donosi Raoul Glaber povodom gladne godine 1033.
«Kada se hranismo zvjerinjem i pticama, taj izvor jedanput presuši, a glad se osjećala manje živom…Da bi se pobjeglo od smrti, glodali smo korijenje, čupali travu iz jaraka…Na putevima snažni bi se dočepali slabijih, rastrgnuli bi ih, pekli i jeli…Mnogi su odvlečili djecu na stranu, pokazujući im jabuku ili jaje i klali ih da bi se njima zasitili. Na više mjesta, iskopavali su leševe…Jedan se bijednik drznu da prodaje zgotovljeno ljudsko meso na tržnici u Turniju. Uhvaćen, ništa ne poricaše i bijaše spaljen. Drugi, tokom noći, ode da otkopa isto to meso, pojede ga, i isto bijaše spaljen. «[4]

Gastronomski kanibalizam

kanibali u Južnoj Americi, ilustracija iz 1557.
Za razliku od fenomena povremenog kanibalizma, gastronomski kanibalizam predstavlja svjesnu i osmišljenu potragu za ljudskim mesom, sa potpuno sldostrasnim namjerama. Dokaz za to se javlja u činjenici da gastronomski kanibalizam često hara u krajevima koje je priroda najizdašnije obdarila. U IV vijeku je sv. Jeronim zapazio da galsko pleme Atikota koje nije oskudijevalo u stoci bilo koje vrste najprije se daje u potragu za dupencima dječaka i sisicama djevica. Markiz de Sad je izjavio da « ima više povjerenja u prvo od navedenih jela, nego u drugo, jer meso žena kao i svih ženki životinja, mora znatno zaostajati za mesom muškaraca».
Stečen navikom elementarni kanibalizam je ubrzo postao potreba a potom prava pomama. 1809. god. Engleski mornari zarobljeni na otoku Fidži prisustvovali su strašnom masakru. «Mogli su vidjeti», zabilježio je Dimon d,Irvil, «kako se jedni za drugima redaju: mlade djevojke, odrasli muškarci, žene, djeca na sisi, bolesnici i klecavi starci, čija su tijela pobjednici naslagali na gomilu. Ovo prenošenje leševa predstavljalo je pravi praznik za kanibale; na stotine ljudi, muškaraca i žena namijenjenih proždiranju, takva je gozba bila namijenjena njihovim strašnim apetitima. Izbrojali su bar četrdeset dvoje na platformi koja je nadvisila pirog plemena Bulandam; položili su ih, pažljivo razvrstali, a poglavica, kojem je među mnoštvom za oko zapelo tijelo jedne djevojke, naredi da je stave na stranu za njegovu osobnu kuhinju…».[5]

RATNI KANIBALIZAM


Kod ratnog kanibalizma, utoljenje nezasitne gladi, povremeno ili uobičajeno, čini se nešto nejasnim te je teško razlučiti aspekte osvete, rituala i magije, koji je upotpunjuju. Teško je utvrditi dali ljudožder ubija kao lovac iz zadovoljstva u ubijanju, ili iz zadovoljstva u proždiranju svog neprijatelja. Na osnovnu potrebu za hranom, o kojoj je u antropofagiji riječ, kako je vrijeme prolazilo a običaji se mijenjali, nakalemila se jedna vrsta kodeksa časti, u ratovanju i osveti, koja je preobrazila sakralno jedenje u jednostavan čin mučenja kojem podvrgavaju poraženog. Ovaj fenomen krvoprolića se jednostavnim preokretom preobratio u strast prema ljudskom mesu, izvrsnom u svakom pogledu. Homer je u Ilijadi prvi koji je slavio Ahila koji vidjevši Hektora uzvikuje: « Kad bi me nekako srce i srdžba mogli navesti sirovo da ti meso režem i jedem.» Kao prvobitni podstrekači ratnog kanibalizma se javljaju: izvršenje osvete, magijsko jedenje određenih dijelova tijela i pravedna kazna, a njihov vrhunac je lov na glave. Primjer osvetničke antropofagije susrećemo u pokolju 1665. god. Kad Martu Konstantinu « zarobiše krvoloci i dočepaše je se…Odsjekoše joj od stidnih dijelova ono što mogoše i utrobu joj rasporiše; odsjekoše joj i dojke koje im izgledaše, kako su govorili izvanredno lijepe…staviše ih da se kuhaju u umaku i za trpezom poslužiše nudeći ih drugim vojnicima koji im se nenadano pridružiše. Vojnici Pijemonta uhvatiše djevojčicu od desetak godina…natakoše je živu na koplje, i pošto raspališe veliku vatru na prostranoj stijeni, pekoše je kao meso na ražnju…Kada se to svrši, odsijecaše joj meso koje im se učini najbolje zgotovljeno, ali samo malo od njega okusiše, jer im ne uspije da je ispeku prema svom ukusu.»[6]

Jedenje određenih dijelova ljudskog tijela, bez ostavljanja ikakvih tragova, daleko više proizlazi iz magije nego iz fetišizma i sakupljačkih sklonosti. Činjenica da se proždiru srce, jetra ili mozak protivnika da bi se preuzela njegova hrabrost i neustrašivost ukazuje na jedan daleko izvjesniji oblik uzročnosti od čuvanja lubanja, vilica i kostiju protivnika. Tako su npr. u Gvineji vračevi tumačili volju bogova iz iznutrica zarobljenika. Svi pomagači tog čina bi potom bili pozvani na gozbu prilikom izvršenja smrtne kazne da okuse jednu vrstu paprikaša koji se sastojao od srca, jetre i droba. Pleme Crna noga i i stanovnici drevnog Čilea prakticirali su «kardioantropofagiju» i otvarali grudni koš neprijatelja kako bi im grizli unutrašnje organe.

RITUALNI KANIBALIZAM

Ritualni zločin proizlazi iz elementarne magije a javlja se kao najsvirepiji oblik svete antropofagije, te i do današnjih dana ostaje barbarski, prinudan i tajanstven. On koristi religiju kao svoj izgovor, maskirajući svoje istinske porive koji se tiču individualne ili kolektivne osvete, mržnje ili koristoljublja. U nekim afričkim plemenima su inicirali djecu od malih nogu u ljude-pantere. Inicijacijski obredi se ne čine strogo zacrtanima već se prepuštaju mašti onih koji ih provode. U nekim slučajevima je neofit zasijecan po slabinama, prsima ili bilo kojem drugom dijelu tijela. Sama inicijacija je znala biti popraćena magijskim napjevima te svirepim iskušavanjima usred gozbe i plesa. U plemenu Diola u Kazamanku neofiti piju iz ljudske lubanje mješavinu palminog vina, krvi i dijelova tijela.
Ljudi-leopardi iz nekadašnjeg belgijskog Konga nastojali su loviti bijelce i time tjerati strah u kosti urođenicima. Emile Cailliet piše: « U ovoj oblasti inicijacija vračeva je praćena grozomornim scenama. Između ostalih iskušenja na koja se stavlja kandidat, nalaže se i da prinese ljudsku žrtvu, odabranu među njegovim najbližim rođacima, najčešće majku ili prvorođenu kćer. Kolje je na obrednom stablu neke mlačike čiji se sok miješa sa krvlju. Posvećenici je piju, a beživotno tijelo, ispečeno na vatri, dijeli se na dvanaest dijelova. Kosti stucane u prah, koriste se za izradu idola ili amuleta.[7]


RELIGIJSKA ANTROPOFAGIJA

Još u davnim vremenima, strah od onostranog i kazni od nezadovoljnih i strašnih božanstava isprva je nagonio ljude da prinose ogromne i žive žrtve a malo po malo, bezazlene i prividne. Lako je pojmiti sakralizaciju kanibalizma ako se povjeruje da ni jedna žrtva bogovima nije milija od sinova čovječjih, načinjenih po njihovoj slici. Povijest je prepuna primjera religijske antropofagije. Svetonije nam pripovijeda: «Pošto je osvojio Peruziju, Oktavijan izabra tri stotine ljudi i prinese ih na žrtvu o martovskim idama, ispred uzdignutog oltara, u čast božanskog Julija»[8]
U dvanaestoj knjizi (pog. XIV) Opće Historije Diodor sa Sicilije pripiuje Saturnu da je uz pomoć vatre vladao Kartaginom:
«Pripisujući moći bogova poraz koji su upravo pretrpjeli, Kartaginjani pribjegoše javnim molitvama…Sami sebe prekoravaše što su zanemarili Saturna, jer mu nekad na žrtvu prinosiše djecu, i to onu najmoćnijih građana; kasnije su od tog običaja odustali, potajno kupujući i podižući djecu da bi ih ovom bogu žrtvovali. Istraživanje potvrdi da većina žrtvovane djece bijaše podmetnuta. Sve ovo uzevši u obzir, i iz tog vidjevši neprijatelje utaborene ispod zidina svog grada, obuze ih praznovjeran strah i sebi prebacivaše da su zanemarili običaje svojih očeva u pogledu kulta bogova. Narediše da na velikoj svetkovini bude žrtvovano dvije stotine djece, odabrane iz najuglednijih porodica; neki od građana, na udaru optužbi, ponudiše dragovoljno svoju djecu, kojih nije bilo ispod tri stotine. Brončana statua predstavljaše Saturna ruku raširenih i uperenih ka zemlji, tako da se dijete koje bi tu bilo položeno skotrljalo i palo u ponor u kojem gorješe vatra.»[9]

PATOLOŠKI KANIBALIZAM

Upražnjavanje antropofagije s namjerom izlječenja nije dovodilo do samog ubojstva. Bolesnici su u XVI vijeku jeli komadiće mumija u svrhu okončanja svojih umišljenih bolesti počinivši time djelo kanibalizma. Propisivanje lijekova u obliku praha prikrivalo je taj grozni čin nekrofagije. Rimljani koji su pili krv gladijatora i zarobljenika bili su svjesniji svojih činova omofagije. Plinije stariji piše da su «epileptičari pili čak i krv gladijatora kao da su ovi živi pehari…smatrali su najdjelotvornijim lijekom ispijanje još vrele krvi, same ljudske krvi, ispijanje samog životnog daha sa otvora rane.»[10]
U slučaju pomlađivanja putem kanibalizma ubojstvo se čini razumljivijim, nagon za očuvanjem i halapljivost uzmiču pred estetskim i senzualnim a intezitet ne slabi ni u starosti. Seksualno zadovoljenje odnosi prevagu nad svim ostalim kod izopačenih i slabih pojedinaca. U istoj mjeri koliko i glad, zadovoljenje seksualnog nagona iziskuje svoju krvavu kupku, pa tako imamo primjer kraljeva s otoka Markizas koji nikada nisu oklijevali da prinesu kao žrtve svoje podanike u cilju pomlađivanja klonulih moći.

KANIBALIZAM I KNJIŽEVNOST

U pričama, pjesmama, kazalištima i folkloru nebrojenih naroda odražavaju se tragovi kanibalizma te on odražava svoje mjesto među ljudskim preokupacijama. Interes za kanibalizam se nije izgubio, razni putopisi, anegdote i stripovi, kao i filmovi dokazuju nam suprotno. Brojni pisci poput Voltera, Apolinera ili Žana de Reja oslikavaju strahote kanibalizma.

ZAKLJUČAK

Kanibalizam predstavlja fenomen koji se, provlači kroz razna vremenska razdoblja i kulture. Primjera kroz povijest ima na pretek od rane ljudske povijesti, preko drevnih srednjoameričkih i polinezijskih naroda te srednjeg vijeka u Europi, pa do raznih situacija u ratnim uvjetima, kao i na primjerima ljudi zarobljenih u vremenskim nepogodama kada je konzumacija ljudskog mesa bila jedina mogućnost opstanka. Kanibalizam u današnje vrijeme je doveden na sam prag istrebljenja, zabrinjava me jedino činjenica koja moderne kanibale razlikuje od povijesnih a to j da njihov kanibalizam nije ni ritual koji im je nametnulo društvo, a ni pitanje života i smrti. Danas je to riječ o ljudima koji ubijaju, kasape, kuhaju i jedu dijelove ljudskog tijela iz čistog zadovoljstva i strasti pa je samim time i sam taj grozni čin još i grozniji od svih navedenih primjera.


Pogledaj:
Alfred Packer - biografija jednog ljudoždera
Brodolom Nottingham Galleya - preživjeli zahvaljujući kanibalizmu


[1] Omofagija = kanibalizam
[2] Antropološko društvo Pariza, zasjedanje 5.januara. 1888.
[3] Cf. Kardinal Fero : «Osamnaest godina kod divljaka». (Istorija kanibalizma str.18.)
[4] Pet knjiga historije / Les cinq livres d,historie, IV,4. (Istorija kanibalizma str. 19.)
[5] Živopisno putovanje oko svijeta II, str.93-95. (Istorija kanibalizma str. 28.)
[6] Jean Leger, Opća historija protestantskih crkava Pijemonta ili Vodoaza (Istorija kanibalizma str.52.)
[7] Zabrana okultnih radnji, str. 105 ( Istorija kanibalizma str.80.)
[8] Istorija kanibalizma str. 104.
[9] Istorija kanibalizma str.105.
[10] Prirodna historija, XXVIII (Istorija kanibalizma, str.135.)


srijeda, 22. lipnja 2011.

Japodske urne i pogrebni običaji

Autor: Danijel Tatić
UVOD

Japodska brončana fibula
Lika je bila matično područje Japoda i sva su kasnija širenja japodske kulture tijekom željeznog doba odatle započinjala. S obzirom na prirodni položaj Like njeno se područje otvorilo prema Panoniji i njenim kulturnim tokovima već pred kraj srednjeg brončanog doba a u 12. i 11. stoljeću se ta povezanost nastavila pojačavati što je i razumljivo jer se Lika nalazi na najpovoljnijem prilazu sjevernom Jadranu[1]. Odgovor na osnovno pitanje od kada možemo govoriti o Japodima prožet je problemom neistraženosti njihovog životnog prostora. Nedvojbena je kontinuirana naseljenost Japoda na području Like, što je potvrđeno rijetkim tragovima, a njihov broj se povećava približavanjem željeznom dobu.[2]Važan period u kojem nastaju i oblikuju se osnove materijalne kulture prahistorijskih Japoda je kasno brončano doba, pri čijem se kraju podiže sve veći broj naselja na gradinama, a u nekropolama se sahranjuje veći broj pripadnika jedne porodice pa se pojavljuje i sahranjivanje u nekoliko horizonata. Vrijeme kasne bronce je doba kada se jasno opažaju začetci novog razvoja duhovne i materijalne kulture, do čijeg će punog procvata doći tek u željezno doba.[3] Najstarije razdoblje ljudske aktivnosti na ovom području je nedovoljno istraženo a to se poglavito odnosi na period prije kasne bronce i početka starijeg željeznog doba. Lokaliteti kasnog brončanog i željeznog doba su brojniji i pristupačniji, pa su samim time i zanimljiviji istraživačima i tragačima za blagom.[4]


JAPODSKE NEKROPOLE I POGREBNI OBIČAJI

japodski grob
Prapovijesna društva nam najveći broj svojih tragova i materijalnih ostataka ostavljaju na mjestima gdje su sahranjivali svoje mrtve. Takav je slučaj i s japodskim nekropolama koje su nam dale bogatu arheološku građu, no nažalost većina nalaza potječe iz arheoloških istraživanja s vrlo slabom dokumentacijom od sredine 19-og. st. pa do danas. Bez modernih arheoloških istraživanja ostali smo uskraćeni za veliki broj antropoloških podataka o pokojnicima, njihovoj dobi, spolu, zdravstvenom stanju, o prilozima u jelu i piću, o različitim intervencijama na ukopnom mjestu i oko njega te o strukturi rodovskih ili obiteljskih grobova. Iz dostupnih nam podataka ipak je moguće zaključiti da su Japodi vodili veliku brigu o svijetu mrtvih. Pomoću grobova možemo rekonstruirati životni prostor Japoda i njegove granice. Važan dio japodskog identiteta je cjelina pogrebnih običaja, arhitektura groba, njegov položaj u prostoru, pogrebna nošnja, način pokapanja, čitav niz obrednih radnji prije, tijekom i nakon pogreba. Svijet živih i svijet mrtvih su u stalnom međusobnom dodiru i prožimanju pa je zbog toga neizmjerno važan metodološki pristup istraživanju grobnih cjelina jer prijeti opasnost da veliki broj podataka bude prilikom istraživanja uništen i ili da ostane «nepročitan».[5]
Japodski jantarni nakit
Japodi su svoje mrtve pokapali u blizini, nerijetko podno samih padina brežuljaka na kojima su se nalazila njihova naselja.[6]Od početka starijeg željeznog doba na japodskom teritoriju su pronađena dva tipa nekropola i to veći udio ravnih nekropola i u manjem broju nekropole pod tumulima.[7] Sahrana u pećinama nam je poznata jedino u Bezdanjači kod Vrhovina gdje su bili isključivo skeletni ukopi. Preminuli su polagani na leđa, ruku spuštenih niz tijelo. Ovdje takav način sahrane pratimo u kontinuitetu od srednje do kasne bronce. [8] Tijelo pokojnika se ukopavalo u plitku raku, a ponekad su ga polagali i na samu zemlju te bi nakon toga dodavali grobne konstrukcije. Osobito karakteristična pojava za Ličke nekropole je ukapanje skeleta u svim smjerovima, pa se pretpostavlja da je orijentacija pokojnika imala posebno važnu ulogu u posmrtnom obredu. Oko pokojnika se slagalo krupnije neobrađeno kamenje a čitava grobna konstrukcija se zatrpavala zemljom i sitnijim kamenjem. Imamo i primjere kada se grobna konstrukcija pokrivala jednom ili s dvije kamene ploče. Postoje i primjeri kada su skeletni grobovi bili ograđeni nekom vrstom sanduka od kamenih ploča, a pored glave im je ponekad bila položena kamena ploča ili samo jedan kamen. Isto tako su pokojnici znali biti pokapani u drvenim sanducima ili bi bili položeni na drvenu dasku a ponekad i pokriveni s njom. [9]
Temelj kuće s dvijema prostorijama, Prozor kraj Otočca
Grobna arhitektura je odraz kuće živih., građena je tehnikom suhozida, u dva reda složenog krupnog, neobrađenog kamenja, šupljina zapunjenih sitnim tucanim kamenjem. Upotreba iste tehnike gradnje grobnih konstrukcija i temelja kuća nam govori o mogućem simboličkom značenju[10] a izgled kasnijih japodskih urni nam također može potkrijepiti ovu tezu.[11] Primjenjivana su dva načina ukopa : inhumacija i incineracija. Inhumacija je stari autohtoni način pokopa kojeg na ovom području pratimo od ranog i srednjeg brončanog doba, dok je incineracija rjeđi način ukopa i predstavlja utjecaj panonske kulture polja sa žarama[12] koji je zapažen početkom starijeg željeznog doba kada su pored skeletnih primijećeni i žarni ukopi čiji je broj bio zanemariv u odnosu na skeletne ukope.[13]

DUHOVNA KULTURA

Keramička figurica bika
Teško je sa sigurnošću govoriti o duhovnoj sferi naroda koji iza sebe nisu ostavili pisanih tragova. Podatke o njihovoj duhovnosti dobivamo pomoću interpretacije predmeta materijalne kulture. Kult mrtvih je bio važna komponenta njihove duhovne kulture.[14] Štovali su razna božanstva nama nepoznatih imena. Jedino nama poznato božanstvo je bilo Bindo, koje je pod rimskom dominacijom bilo poistovjećeno s Neptunom, koji je i poput grčkog Posejdona bio bog voda, a kasnije i mora. Podario je zemlji vlagu i omogućio rast bilja pa je s toga u grčkoj mitologiji isprva bio i božanstvo plodnosti, ali i podzemlja. On je po predaji ljudima dao konja a osim njega posvećeni su mu i dupin i bik. Japodi su Bindu pridavali iste vrline pa je on jamačno bio na vrhu japodskog panteona kao božanstvo voda, života i plodnosti. Njegovo je svetište otkriveno na izvoru Privilice kod Bihaća, tamo su otkriveni i žrtvenici s tragovima žrtvene vatre i kostiju žrtvovanih jaraca i goveda.[15] Osim boga Bindu nailazimo i na prikaze spoja ženskog lika i životinje, koji umjesto ruku ima ptice, takav prikaz bi mogao biti odjek mitskih predodžbi Gospodarice zvijeri, božice života i smrti, na velike štovane kod naroda egejskog i mediteranskog prostora. Njezini su pratioci bili pas ili ptice grabljivice, kao simboli smrti, ali i žaba i zmija kao simboli rađanja i života. Česti su prikazi konja pa se vjeruje da je konj bio životinja koja je u japodskom religioznom i simboličkom sustavu zauzimala važno mjesto.[16]


URNE
Početkom kasnog brončanog doba , na samom početku japodske kulture prvi puta se pojavljuje običaj spaljivanja umrlih, čiji se pepeo polaže u keramičke urne. U tom periodu je već na cijelom prostoru Panonije uveliko rasprostranjena kultura polja sa žarama te se njen utjecaj počinje sve više osjećati i u Lici.[17] Pretpostavlja se [18] da su utjecaji kulture polja sa žarama odigrali određenu ulogu u formiranju japodske kulture. Iz tumula na Orlovom kamenu treba spomenuti urnu zaobljenog trbuha sa četiri drške i facetiranim obodom na unutarnjoj strani[19], kao i urnu zaobljenog trbuha, kratkog vrata i sa bradavičastim ispupčenjima na najširem dijelu trbuha[20]. Interesantna je urna zaravljenog oboda sa dvije račvaste drške i vertikalnim kanelurama na trbuhu[21]. Iz nekropole u Smiljanu potječe urna [22]u obliku zdjele jako razgrnutog oboda.[23]
Japodska urna s prikazom konja
U japodskoj kulturi se vrlo rano pojavljuju kamene ploče kao poklopci keramičkih urni, ili su posložene u obliku sanduka oko kostura ili urne od ilovače, od čega je bilo vrlo lako prijeći na stvaranje monolitnog sanduka za pepeo – urne. Tome je pogodovao i materijal od kojih su bile načinjene – krečnjak «bihacit» koji se može sjeći sjekirom i obrađivati drvorezbarskim alatom.[24]One su isklesani kvaderi na kojima se s gornje strane nalaze pravokutni otvori za polaganje pepela umrlih.[25] Specifičan izgled japodskim urnama daju dvije izbočine na prednjoj površini urni. [26]Urne su u prosjeku veličine do 1 m. dok npr. ploča sa japodskim konjanicima iz Založja ima dužinu od 1,94 m, te predstavlja najveći među japodskim spomenicima.[27] Na urnama se ornamentika pojavljuje na manje značajnim površinama. Ona najčešće samo uokviruje prikazane figuralne scene. Ornamenti zauzimaju sporedne ali ipak istaknute površine obično na prednjoj[28]a rjeđe na bočnim stranama[29].Osnovni motiv je preplet, a pojedinačno se nalaze krugovi povezani tangentama, otvoreni rombovi s krugom u sredini i rozete na vitlo. Ovim ornamentima se teško može pripisati dekorativan karakter, oni u sebi nose dublji simbolički sadržaj. Pored uobičajenih značenja simbola sunca, vatre, zmije moglo bi se razmišljati da pojedini ornamenti predstavljaju neku vrstu plemenskog znaka ili možda simbola povezanosti živih i mrtvih pripadnika plemena.[30] Sadržaj prikaza je neka vrsta gotovo narativne predodžbe običaja kulta mrtvih, a interes majstora – umjetnika privlače figure konjanika i konja. Prikazano je čak deset figura konjanika i konja[31] što svjedoči o značaju konja kod ovih plemena. Posebno su zanimljivi prikazi konjanika na ulomku kamene urne sa predstavom japodskih konjanika iz sela Založja kod Bihaća[32] koja je služila kao pokrovna ploča od lokalnog kamena bihacita dimenzija 1,94 x 0,74 x 0,1 m. Urezanim predstavama ukrašene su gornja i bočne strane. Na gornjoj strani ploče prikazano je pet konjanika koji jašu u redu jedan za drugim, okrenuti na desnu stranu, a cijela je scena uokvirena urezanom crtom. S donje strane je, ispod okvira, uokvireno polje popunjeno neprekidnim ornamentom rombova koji predstavlja arhajski utjecaj, kojem je uzor u arhajskom grčkom meandru. Stilizirani prikaz konjske grive uspoređuje se sa prikazima istog detalja na arhajskim vazama. Prikaz konjanika je stiliziran : nos u obliku trokuta, usne u obliku kruga ukazuju na istovremene latenske tj. keltske utjecaje. Isti utjecaj se zapaža i na opremi konjanika dok je oprema konja autohtonog prahistorijskog porijekla. Odijelo je krajnje stilizirano pa se na prvi pogled čini da su konjanici nagi, međutim na prvom i drugom konjaniku na bedrima su naznačene dužine odjela, a iznad stopala granica cipela. Na glavama konjanika su jako stilizirani ilirski šljemovi.
Oglavlje od brončanog lima
Pretpostavlja se da je ploča bila nadgrobni kamen nekom japodskom princepsu i spada u red jedinstvenih japodskih spomenika iz rimskog doba a datirana je u period I – II st. nakon Krista.[33] Urne su pronađene većinom u sekundarnom položaju. S obzirom na dosadašnju istraženost i na to da između starije grupe urni s figurativnim prikazima i mlađih urni s latinskim natpisima nedostaju međučlanovi pa se iz tog razloga čini da postoji prekid u njihovoj izradi. Otvoreno je pitanje dali je uzrok tome keltska najezda ili neki drugi prijelomni događaj koji je do te mjere poremetio dotadašnje tokove razvoja da su Japodi prestali proizvoditi umjetničke spomenike u kamenu. Na urnama su evidentni strani utjecaji čije porijeklo treba tražiti na grčkom i italskom tlu, ti utjecaji se mogu konstatirati u pogledu oblikovanja formi, međutim japodski majstori – umjetnici su mogli iz stranog uzora uzeti samo ono što je odgovaralo potrebama duhovnog nivoa njihovih društvenih zajednica, ono što je bilo prepoznatljivo i razumljivo pripadnicima njihovih plemenskih zajednica. Japodske urne predstavljaju svojevrsne kulturno – umjetničke fenomene određenog vremena i ograničenog rasprostiranja.[34]


ZAKLJUČAK

Japodske urne su nam izrazito vrijedno materijalno svjedočanstvo o slabo poznatim povijesnim razdobljima visoke umjetničke i estetske vrijednosti. Predstavljaju po materijalu i umjetničkom izričaju autohtonu Ličku povijesnu prepoznatljivost. One su nam, skupa s ostalim materijalnim ostatcima, od velike pomoći u razotkrivanju kako religijskih pobuda pripadnika japodske zajednice tako i njihovog svakodnevnog života. Svjedoče nam o kontaktima Japoda s drugim narodima, poglavito s narodima egejskog područja čiji se utjecaj naveliko očituje u cjelokupnoj duhovnoj i profanoj sferi Japoda.
Pogledaj: Kompolje - japodsko nalazište kraj Otočca u Lici
Literatura:


1. Dubravka Balen – Letunić, Japodi, Matica hrvatska, Ogulin, 2006.
2. Boris Olujić, Povijest Japoda, Srednja Europa, Zagreb, 2007.
3. Praistorija jugoslavenskih zemalja IV. Svjetlost, Sarajevo, 1983.
4. Praistorija jugoslavenskih zemalja V. Svjetlost, Sarajevo, 1987.
5. Dimitrijević, Težak – Gregl, Majnarić – Pandžić, Prapovijest, Naprijed, Zagreb, 1998.
6. Branka Raunig, Japodske urne i kameni ulomci prapovijesnog Nezakcija, Histria Antiqua, 2/1996.
7. Odluka komisije za očuvanje nacionalnih spomenika (dobavljeno s http://www.aneks8komisija.com.ba)


[1] Prapovijest, str. 207.
[2] Olujić, str. 43.
[3] Prahistorija Jugoslavenskih zemalja IV, str. 389.
[4] Olujić, str. 44.
[5] Olujić, str.160.-161.
[6] Dubravka Balen –Letunić, str. 33.
[7] Prahistorija jugoslavenskih zemalja V. str. 424.
[8] Prahistorija jugoslavenskih zemalja IV. Str. 381.
[9] Olujić, str. 162. – 163.
[10] Dubravka Balen – Letunić, str. 34.
[11] Olujić, str. 163.
[12] Dubravka Balen – Letunić, str. 34 – 35.
[13] Prahistorija jugoslavenskih zemalja V. str. 424.
[14] Dubravka Balen –Letunić str. 65.

[15] Dubravka Balen – Letunić, str.67. – 68.
[16] Dubravka Balen – Letunić, str. 70.
[17] Prahistorija jugoslavenskih zemalja IV. Str. 375.
[18] Prahistorija jugoslavenskih zemalja IV. Str. 375. fusnota. 4.
[19] Prahistorija jugoslavenskih zemalja IV. T. LVI, 5.
[20] Prahistorija jugoslavenskih zemalja IV. T. LVI, 2.
[21] Prahistorija jugoslavenskih zemalja IV. T. LVI, 6, 6a.
[22] Prahistorija jugoslavenskih zemalja IV. T. LVI, 1.
[23] Prahistorija jugoslavenskih zemalja IV. Str. 386.
[24] Branka Raunig, str. 76.
[25] Prahistorija jugoslavenskih zemalja V. str. 435.
[26] Branka Raunig, sl. 1. i 2. str. 78, sl. 2. i 3. str. 79.
[27] Branka Raunig, sl. 3a, str. 78.
[28] Branka Raunig, sl. 1. str. 78. i sl. 1, 3. str. 79.
[29] Branka Raunig, sl. 2. str. 79.
[30] Branka Raunig, str. 76.
[31] Branka Raunig, sl. 2, 3a. str. 78. i sl. 2, 4. str. 79.
[32] Branka Rauning sl. 3a. str. 78.
[33] Odluka komisije za očuvanje nacionalnih spomenika federacije Bosne i Hercegovine .
[34] Branka Raunig, str. 77.