Alah

Alah (al-Ilh, 'LH )

Bog-demijurg u drevnoj arabskoj i starojemenskoj mitologiji. U njegovim funkcijama, i obredima vezanim za njega, može se prepoznati bog neba i kiše, sličan Hubalu. Nije moguće pouzdano reći da li je ovo božanstvo bilo vrhovno i jedinstveno. Po svoj prilici je na prostranom Arabskom poluotoku postojalo više nezavisnih božanstava istog imena i sličnih osobina. Alah je bio u Meki posebno poštovan, što je, verovatno, iskoristio prorok Muhamed kada je monoteističkog Boga također nazvao imenom Alah. Sasvim je moguće da je Alah, sinkretizujući vremenom svojstva drugih, muških bogova postao vrhovni bog još u preislamskom dobu. Jer taj naziv je, nesumnjivo, drevan i zatiče se - nevokaliziran i ispisan suglasnicima HLH - još na starim južnoarabskim i jemenskim zapisima pre n. e.

R.B.

Abraksas (Abrasaks, Abraksis)

Abraksas (Abrasaks, Abraksis)

Gospodar neba, tajanstveno božanstvo koje je štovano kao kult u nekim sinkretističkim religijskim sektama helenističkog doba. Na amajlijama iz kasnoantičkog perioda Abraksas je najčešće predstavljan u liku neobičnog stvorenja s glavom pjetla, tijelom čovjeka i sa zmijama umjesto nogu (otuda epitet angnipede - "zmijonogi"). Poput nekih drugih bogova iz rimskog doba, Abraksas nosi oklop i štit, što jasno ukazuje na njegovu ratničku i vladalačku prirodu. On se ponekad sreće i u krišćansko-gnostičkoj literaturi. Tako se, na primer, u gnostičkoj Apokalipsi po Adamu Abraksas pominje uz Savla i Gamalijela, kao izbavitelj koji spašava ljude iz vatre i od gnjeva, darujući im vječno blaženstvo života i moć eona. Pjetao, tipično obiljeležje ovog božanstva, smatra se, u "pravovjernom" krišćanskom tumačenju Abraksisovih znamenja i simbola, najčešće kao znak pokajanja, a ponekad i kao đavolski poslanik koji kuša svetog Petra. U gnostika, pak, pjetao predstavlja obilježje razboritosti i pronicljivosti kao jedne od emanacija Logosa.

Prema nešto složenijoj, kozmološkoj doktrini aleksandrijskog gnostika Bazilida, Abraksas je vrhovni poglavar nebesa i eona koji u svom imenu simbolično sadrži cjelokupno svjetsko vrijeme i ukupnost svih nebeskih prostranstava. Sedam slova u njegovom imenu ima, naime, u grčkom alfabetu, numeričku vrijednost jednaku broju 365, tj. α(1)+β(2)+ρ (100)+α(1)+ξ(60)+α(1)+σ(200)=365. Po toj svojoj odlici Abraksas vrlo podsjeća na Mitru i Hanoha koji je, prema starozavjetnom predanju, doživeo točno 365 godina (Post.5, 21-24). U Bazilidovoj kozmičkoj hijerarhiji to je ne samo broj dana u jednoj sunčevoj godini, već i broj svekolikih nebeskih sfera. Na samom vrhu te neobične gnostičke hijerarhije nalazi se osam nepokretnih zvjezdanih sfera (tzv. "Ogdoada"), pod njima se odmah prostire sedam koncentričnih planetarnih sfera ("Hebdomada"), dok je treći član tog kozmičkog sistema veliko prostranstvo od 365 nebesa čiji je gospodar sam Abraksas.

Nešto izmjenjeni lik tog antičkog božanstva pojavljuje se, kao motiv, i u suvremenoj literaturi - najprije u Sedam propovjedi mrtvima K.G. Junga, a potom i u Heseovom Demijanu.

M.V

Pogledaj: Antikrist

Antikrist

ANTIKRIST

U kršćanskoj mitologiji: 1. protivnik Isusa Krista, đavolov poslanik koji će se javiti na kraju dana, pokušati da donese pobjedu silama zla, ali će konačno biti savladan u vrijeme Kristovog "drugog dolaska"; 2. u najopćenitijem smislu - heretik i varalica, onaj koji ne priznaje pravovjernu krišćansku doktrinu, već zavodi vjernike "praznom prevarom" i satanskim učenjem (2 Jn 7).

U hebrejskoj eshatologiji Antikristu bi donekle odgovarao lik Belijala, vladara tame (Satan), dok je u Novom zavetu Antikrist onaj izaslanik koji ne istupa u ime Boga oca, nego u svoje vlastito ime, da donese zlo i bezakonje u potonja vremena (Jn 5.43). Tako se, na primer, u Drugoj poslanici Timotiju 3.1-4 veli da će "u pošljednje dane nastati vremena teška. Jer će ljudi postati samoživi, srebroljupci, hvališe, ponositi, hulnici, nepokorni roditeljima, neblagodarni, nepravedni, neljubavni, neprimirljivi, opadači, neuzdržnici, bijesni, nedobroljubivi, izdajnici, nagli, naduveni, koji više mare za slasti nego za Boga". Protivnik Kristov koji će pokušati zavladati svijetom i postaviti se iznad samoga Boga je "bezakonik" i "sin propasti" kojega će Gospod konačno "ubiti duhom usta svojijeh, i iskorijeniti svjetlošću dolaska svojega". (2 Sol 2.8).

Lik Antikrista je naročito jasno oslikan u Otkrivenju Ivanovom, gde ima sve arhetipske odlike zlog božanstva iz klasične mitologije. Tu je, naime, Antikrist prikazan kao "zvijer što izlazi iz bezdana", sa sedam glava i deset rogova, s lavljom čeljusti i medvedim nogama (13,1-2). Ta neman što huli na Boga odnosi, prema apokaliptičkoj viziji, privremenu pobjedu nad svecima i pobožnim ljudima, vladajući ukupno 42 mjeseca. Druga zvijer, nalik na aždaju, učiniće, takođe, velika čuda i natjeraće sve one što žive na zemlji da se poklone "ikoni zvjerinoj". Simbol sedmoglave nemani, njen mistični "broj" je 666. U različitim tumačenjima Otkrivenja Ivanovog ovaj broj se najčešće uzima kao "šifra" ili kod pomoću kojeg se može odgonetnuti pravo, povijesno ime Antitrista. F. Benari je tako predložio da se broj 666 posmatra kao zbroj numeričkih vrijednosti hebrejskih slova u imenu Neron Kesar, te da se Antikrist, zapravo, prepozna kao surovi rimski imperator. Interesantno je, međutim, da se i u srednjem vijeku još čvrsto vjerovalo kako će se Antikrist pojaviti baš u Rimu. Mistik Joakim iz Fjore izjednačio ga je čak sa samim papom. To isto učinio je i Luter, punih pet stoljeća docnije.

Imaginativna pripovjest o Antikristu u novijoj je literaturi najbolje, možda, uobličena u djelu V. Solovjova "Kratka priča o Antikristu".

M.V.

Pogledaj: Abraksas